Ljubica Miljković
„Slikanje je za mene velika radost. Želeo sam da sve što naslikam bude deo velikog i raskošnog platna života.“ (Zoran Tešanović)
Jezgrovite umetnikove reči, koje smo odabrali za moto ovoga teksta, mnogo kažu i usmeravaju nas ka poetskim i estetskim nastojanjima Zorana Tešanovića. On od svog uverenja nije odustao i zbog toga se i njegov opus logički i dosledno razvija. Umetnička dela kao nezavršeni simboli dozvoljavaju, čak i zahtevaju uvek drugačije sagledavanje u kontekstu vremena i posmatrača. Nadamo se da će naš doživljaj i ovo tumačenje umetnika i njegovog stvaralaštva, biti podsticajani budućim istraživačima srpske umetnosti kao sastavnog i neizbežnog dela one svetske, koju naša likovna umetnost znatno obogaćuje svojim uzletima.
Tešanović je umetnik sa jasnim stavom o umetnosti i životu. Zato ne iznenađuje što je u miru svog ateljea u Sečnju, „okružen ljubavlju i dobrotom“ – kako sam iznosi, uprkos burama u svetu, našao tišinu u sebi i izbegao zamke opšteprihvaćene pamfletske „savremene umetničke prakse“ zasnovane na naivnom razumevanju egzistencije, umetnosti, istorije, politike…
Tešanović je izuzetno obrazovan i obavešten o najvažnijim društvenim i umetničkim doešavanjima kod nas i u inostranstvu. To ga nije odvelo stranputicom i provincijskom ponavljanju već dostignutog u svetskim centrima, nego potrebi da iskaže sebe i pronikne u suštinu stvaranja i bivstvovanja. Po tome bismo ga najpre uporedili sa Savom Šumanovićem, koji je u šidskom samovanju dosegao vrhove, monumentalnim ciklusom Šidijanke. Majstor iz Šida je variranjem istog modela i svog najbližeg okruženja stvorio nadrealno-metafizičke kompozicije, čak zašao u apstrakciju na način kako ju je sam shvatao. Po njemu je Rafaelo kretao od apstraktnog da bi završio u realnom, a Engr suprotno. Za njega, apstrakcija nije isključivo odsustvo figure i predmeta, nego odnos prema njima i plastičnoj građi koja mora da odrazi ne samo veštinu ruke nego i duha, misli, emocija… Polazeći od naizgled realnog, i Tešanović stiže do svojevrsne apstrakcije; apstrakcije pod kojom se podrazumeva misaona operacija u procesu spoznaje objektivnog sveta, kod koje se – radi naglašavanja bitnog – odvajaju i ispuštaju sva nebitna svojstva i odnosi. Dobri umetnici imaju za cilj, da stvore autonomnu prirodu, a ne da ponove onu od koje su pošli.
Majstor iz Sečnja portretima, figurama i predmetima hrabro ide ka istim tačkama nedogleda. Udaljava se od realnog i ulazi u izmaštano, onirično, memorisano. Rani Tešanović pripada vidovima nadrealizma i fantastike, ali bismo rekli da je i Rafaelo i Engr. Tešanović realno pretvara u nerelano i obrnuto da bi stigao do estetike suviše nestvarnog, nestvarnog koje ishodište nalazi u stvarnom, umetnosti i životu, harmoniji kao ravnoteži kontrasta. On se izuzetnim senzibilitetom vezuje za svoje vreme iako je, kao Šumanović, stigao do svojevrsnog kako znam i umem stila. Tražio je i našao sebe. Jasno je da to mogu samo najsnažniji, najradoznaliji i najdarovitiji.
Za likovno formiranje Zorana Tešanovića bio je važan profesor Radomir Reljić koji se i u doba prevlasti apstrakcije i slike kao bojenog polja nije odrekao predstava ljudi da bi kod nas postao jedan od promotera i glavnih predstavnika nove figuracije. Za razliku od profesora zainteresovanog za večito promenljivo i drugačije tumačenje istine o čoveku i istorijskim, religijskim, geopolitičkim pretpostavkama i događajima, Tešanović se opredelio za neki drugi svet, udaljen od dnevne politike na koju umetnost ni ne može da utiče. Tešanović je svestan da svako mora da nađe sopstveni put, što potvrđuje i izjavaom o nužnosti iščezavanja uticaja, a ostajanja duhovne srodnosti. Zato je brzo našao sebe i privukao pažnju nestvarno stvarnim rebusima sa mnoštvom opšteprihvaćenih i hermetičnih simbola i putokaza.
Mada je Tešanoviću bitan ikonografski sadržaj, nesporno mu je najbitnija plastična građa kojoj posvećuje najveću pažnju. On se već kod prvih radova usredsređivao na islikavanje širokih mirnih površina podjednako kao i detalja. Tako je redukciju forme obogaćivao treperenjem usitnjenih poteza i lepotom materije. I početničkim poetsko realističkim portretima, katkad nešto ekspresivnijim, dao je metafizičku dimenziju. Iskazao se kao rasni slikar i zaslužio nagradu Riste i Bete Vukanović.
Krajem devete decenije i tokom one sledeće Tešanović koristi osoben koloristički neoklasicizam. NJegov besprekoran crtež postao je precizniji, skraćenja vešta, tačka posmatranja različita, uvek u funkciji likovne i idejne celine.Tokom desete decenije XX veka kompozicije gradi od kontrasta – kolorističkih i značenjskih. Sudari crvene, zelene, plave, žute, bele, crne, zatim mirnih monolitnih bojenih ploha i arabeskama ispunjenih polja, sučeljavanje lepotice i zveri, sirena i pirata, dobra i zla, ovozemaljskog i onog nedokučivog kosmičkog… Sve je spojeno u nadstvaran i nadvremen red zaustavljenog metafizičkog trenutka u koji se pretočio njemu podjednako važan čin dugotrajnog stvaralačkog postupka. Surovosti civilizacijskog napretka, Tešanović je suprotstavio nagoveštaj dobra, istine, pravde i lepote, predaha i zastanka. Možda i zato multiciplira isti motiv i, najčešće, radi u serijama.
Tešanović je poklonik vrlo kultivisanog načina izražavanja. Osim u ekspanziji hromatike, uživa u crnoj na crnom, kao i valerskim gradacijama, svetlosti, plemenitoj materijalizaciji, anatomski tačnim i, ponekad, ekspresionistički slobodno definisanim formama, minucioznim detaljima i pojednostavljivanju. U pojedinim ostvarenjima, tek jednom izražajnom linijom sugeriše brda, predmete i pojave. Stilizacijom i svođenjem traga za savršenim znakom. Zato i naizgled realne oblike dematerijalizuje da bi postali simboli i pokrenuli na razmišljanje. Moćnim vizuelnim utiskom privlači pažnju i upućuje na otkrivanje vrednosti slike. Umetnik Zoran Tešanović je vremenom svodio svoje složene kompozicije na znalački odabrane detalje višeslojnih i višesmislenih značenja i dejstava.
Najnovija ostvarenja imaju istu snagu. Tešanović se usredsredio na bit naracije, značenja crteža, forme, boje… Minimumom sredstava postiže maksimum izražajnosti. Odabrao je naizgled lakše, ali u osnovi mnogo teže izazove. „Molekuli lepše budućnosti“, kako iz milošte zove svoje slike, sarkastično su jedinstvo suprotnosti. Isti efekat spajanja naspojivog postiže sudarom lepote slikanja i bojom oplemenjenih industrijskih materijala koji pojačavaju sarkazam i apsurd prizora. Tešanović nekada vešto iskoristi obojeni plastični ram kao antitezu, najplemenitijoj pikturalnosti. Posveti se i slici sa tek nagoveštenom fabulom koja se gubi u kosmičkom prostranstvu celine. Podjednako uspešno koristi jednostavne plohe i zasićene linearne strukture, znalačko modelovanje i „naivističke“ akcente.
Iako svemu daje ironičan ton, on je vrlo ozbiljan, savestan i odgovoran umetnik koji u životu otkriva umetnost isto kao što u umetnosti nalazi život. On ističe da je „ostao veran tajni i magiji ljudske ruke“, jer samo ona „može da oduhovi i verodostojno prenese umetnikovu zamisao.“ Veruemo da je za njega i umetnost magija koja mu omogućava da, kao slikar iz priče Margaret Jursenar, uskoči u čamac koji je naslikao i spasi se careve, odnosno ovozemaljske i neljudske zavisti. Tešanovićeva vera u život i umetnost osnovni je kvalitet života i umetnosti. Zato i to što stvara ima veliki značaj za srpsku i opštečovečansku umetnost.
